Prošla je već godina dana od kako smo se, draga naša Antea, od tebe iznenada rastali. Bol i neizmjerna tuga ispunili su naša srca, našu do tada veselu i razigranu razrednu zajednicu.

Bio je utorak. Skupili smo se u razredu i započeli naše već uobičajene dnevne aktivnosti, a onda si nam ti svojim tihim i plahim glasom rekla: „ Učiteljice, jutros su na radiju govorili o Klokanu i čula sam svoje ime. “ Svi smo se silno obradovali jer smo znali da si ostvarila veliki uspjeh. Čestitali smo ti i nagradili te gromoglasnim pljeskom. A ti, skromna kao i inače, samo si se smješkala i sramežljivo izustila: „ Hvala!“ Tko bi tada pomislio da će te riječi biti jedne od posljednjih koje si podijelila s nama  u učionici,  u našoj maloj i skladnoj razrednoj zajednici. Sunce se već visoko diglo na nebu. Došlo je vrijeme da pođemo svojim kućama. Ni slutili nismo da će sutradan tvoje mjesto u razredu biti prazno. Da će umjesto tebe tamo biti tvoja slika obasjana svjetlošću svijeće. Ostale su nam samo uspomene i gorčina koju smo svladavali iz dana u dan, iz aktivnosti u aktivnost, iz razgovora u razgovor…

Svi ovih minulih  dana često smo te se sjetili i spominjali…posjećivali te. I danas smo svoje misli i svoje školske aktivnosti posvetili tebi. Zajedno s učiteljicama uredili smo kutak gdje smo se okupili i gdje smo ti tiho, u sebi,  izrekli svoje poruke i molitve. Svatko ti je od nas napisao pismo u kojem je iskazao  koliko mu  nedostaješ i što mu  je tvoja prisutnost značila. Sve ono dobro i lijepo što si nam, draga naša Antea, predstavljala.

Zatim smo se uputili posjetiti te u tvom novom domu. Mirni i sjetni poredali smo se oko groba, upalili svijeće, stavili cvijeće i još pokoju sitnicu koju ti je svatko od nas želio dati. U prisustvu vjeroučiteljice još jednom smo se pomolili. Sigurni smo, draga naša Antea, da si nas ti tada promatrala s neba smješkajući se i plešući s anđelima.

Počivaj u miru, anđele!